Tamo gdje lete vilinski konjici

2026-03-26 - 10:54

U tišini galerijskog prostora, između fotografija koje bilježe trenutke iznad vode, otkrivamo da priča o vilinskim konjicima nije samo priča o insektima. Ona je priča o vodi, o močvarama i o tome koliko je život u gradu moguć bez njih. Izložba „Vilinski konjici Srbije”, u organizaciji Zavoda za zaštitu prirode Srbije, priređena u Galeriji nauke i tehnike Srpske akademije nauka i umjetnosti, uvodi posjetioce u svijet jedne drevne i osjetljive grupe insekata. Kroz naučne panoe, arhivsku građu, filmske zapise i umjetničke interpretacije, otvara se prostor za razmišljanje o bićima koja su letjela nebom i prije dinosaurusa – ali i o staništima od kojih njihov opstanak zavisi. Gospodari vazduha, djeca vode Vilinski konjici pripadaju redu insekata Odonata, čiji je život neraskidivo vezan za vlažna staništa. Značajan dio njihovog razvoja odvija se u vodi – u larvenom stadijumu. Upravo zbog tog „dvostrukog života”, vodenog i vazdušnog, izuzetno su osjetljivi na promjene u životnoj sredini. – Vilinski konjici su pouzdani bioindikatori. Znanje o vrstama i brojnosti na određenom staništu može nam mnogo reći o kvalitetu vode. Kontinuirano praćenje njihovih populacija omogućava da se na vrijeme uoče negativne promjene i spriječi ozbiljnija šteta po ekosistem – objašnjava entomolog Aca Đurđević iz Zavoda za zaštitu prirode Srbije, koji se ovom grupom insekata bavi od studentskih dana. U svim razvojnim oblicima, vilinski konjici su grabljivice. Hrane se komarcima i drugim sitnim insektima, dok larve u vodi love sve što mogu da savladaju. U staništima gdje nema riba – poput povremenih bara ili planinskih potoka – mogu biti, po riječima našeg sagovornika, i jedine prisutne grabljivice, što im daje ključnu ulogu u održavanju ravnoteže ekosistema. Spadaju u najbolje letače u svijetu insekata. Lebde u mjestu, lete unazad, mijenjaju pravac kao da prkose fizici. Njihova krila, ispresjecana gustom mrežom žilica, naučnici opisuju kao evolutivni vrhunac biološke i mehaničke preciznosti. Ogromne složene oči omogućavaju im vid u gotovo punom krugu, dok metalni odsjaji tijela – plavi, zeleni, bakarni – daju utisak bića iz legende. Veći dio života provode skriveni u vodi. Larve žive u mulju i među stabljikama vodenih biljaka, prilagođene zasjedi. Kada dođe trenutak metamorfoze, iz vode izlazi novo biće. Za nekoliko sati nastaje letač čija se krila suše na svjetlosti, a svijet vode mijenja za nebo. Aleksandra Došlić, v. d. direktorka Zavoda za zaštitu prirode Srbije, ističe da je u Srbiji do 2026. godine zabilježena 71 vrsta vilinskih konjica. U posljednje tri godine čak četiri vrste prvi put su registrovane – što pokazuje da vlažna staništa i dalje kriju značajno biodiverzitentno bogatstvo. Iz bara i ritova put neba Priču o vilinskim konjicima nije moguće odvojiti od vlažnih staništa – močvara, bara, ritova i delti. Iako zauzimaju oko šest odsto kopnene površine Zemlje, u njima živi gotovo polovina svih biljnih i životinjskih vrsta. – Vlažna staništa smatraju se najproduktivnijim ekosistemima na planeti i kolijevkom biološke raznovrsnosti – ističe Đurđević. Njihov značaj je višestruk. Imaju ključnu ulogu u kruženju ugljenika, azota i fosfora. Posebno se izdvajaju tresetišta, koja skladište velike količine ugljenika i time doprinose ublažavanju klimatskih promjena. Specifična vegetacija vodenih staništa prirodno prečišćava vodu, akumulirajući i razgrađujući zagađujuće materije. Ovakvi ekosistemi djeluju kao prirodni akumulatori vode – u slučaju obilnih padavina upijaju „višak” i smanjuju rizik od poplava u naseljima. Obezbjeđuju hranu, sirovine, ljekovite materije, ali i prostor za rekreaciju, turizam, ribolov i istraživanje. Sve ove funkcije zajedničkim imenom nazivaju se ekosistemske usluge. Ipak, broj i površina vlažnih staništa u svijetu opadaju. Isušivanje, urbanizacija i zagađenje mijenjaju pejzaže koji su nastajali hiljadama godina. Zbog globalnog značaja ovih ekosistema 2. februara 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru usvojena je Konvencija o vlažnim staništima, koja je stupila na snagu 1975. godine. Danas je poznata kao Ramsarska konvencija, a 2. februar obilježava se kao Međunarodni dan vlažnih staništa. Do 2026. godine 172 države pristupile su konvenciji. Srbija je to učinila 1992. godine i do sada je na Ramsarsku listu upisano 11 područja u zemlji: Vlasina, Gornje Podunavlje, Koviljsko-Petrovaradinski rit, Labudovo okno, Ludaško jezero, Obedska bara, Slano Kopovo, Stari Begej – Carska bara, Zasavica, Peštersko polje i Đerdap, ukupne površine 130.411 hektara. Svaki lokalitet ima svoje specifičnosti, ali ih povezuje zajednička nit – voda kao izvor života. Pored ptica, močvare su dom i za dabrove, koji grade brane i vraćaju ekosistemu njegovu prirodnu dinamiku. Ako se pitate kako možete doprinijeti, čak i ako živite daleko od ovih lokaliteta, odgovor je jednostavan. Upoznajte ih. Posjetite ih. Sljedeći izlet u prirodu neka bude upravo na nekom Ramsarskom lokalitetu. Ogledalo našeg odnosa prema prirodi Vilinski konjic je, možda više od bilo kog drugog insekta, ogledalo našeg odnosa prema prirodi. Njegov život počinje u vodi. Ako je voda zagađena, ako je stanište uništeno – neće ga biti. Preživio je milione godina i velike klimatske promjene. Danas, međutim, njegov opstanak zavisi od nas – od toga da li ćemo močvare vidjeti kao prazan prostor za gradnju ili kao saveznika u očuvanju života. Zašto su nam potrebne močvare Dr Dragana Ostojić, državna sekretarka Ministarstva za zaštitu životne sredine, istakla je da odsustvo vilinskih konjica upozorava na probleme koji se moraju hitno rješavati: – Izložba nije samo prilika da se divimo ljepoti ovih insekata, već i poziv da sačuvamo njihova staništa. Klimatske promjene dodatno pojačavaju potrebu za očuvanjem ovih prostora, jer oni djeluju kao prirodni amortizeri ekstremnih vremenskih pojava.