Tri sestre u trci za Oskara

2026-02-11 - 06:58

Letnjikovac čuvene porodice Buća je zaštićen spomenik kulture koji svjedoči o životu plemićkih porodica toga vremena. Zašto njegove zidine do danas čuvaju priču o tragičnoj ljubavi tri sestre zaljubljene u istog moreplovca koji se nikad nije vratio, ostaje nejasno. Možda je legenda opstala jer je arhetipski ukorijenjena u ovom kraju u kome su žene navikle na čekanje muškaraca koje vijekovima odnosi more. Bronzitov film u ovoj bokeljskoj legendi pronalazi inspiraciju, ne doslovnu reinterpretaciju. Pomorac oko čijeg se srca bore sestre u njegovoj verziji postaje stanar njihove kuće, privremeni gost koji unosi nemir u ustaljeni ritam. Ipak, tri ključna simbola ostaju: sestre kao konstanta, more kao muški princip kretanja i odlazaka, i kuća kao ženski princip trajanja. Nekoliko godina prije Bronzitove animacije, koja će se 15. marta boriti za prestižnu filmsku nagradu, Svetlana Andrianova snimila je istoimeni film tehnikom animacije gline. U njenoj verziji, dosljednoj originalnoj legendi, sudbinu tri sestre oživeo je zgodni moreplovac poigravajući se olako sa sva tri srca, da bi onda otplovio netragom. Galebovi i more svjedočiće jedino o toj tužnoj sudbini koja će raspletene djevojačke kose sviti pod crne staračke marame. Zazidani prozori ove nekada lijepe kamene palate postaće spomenici nad glavama Fiomene, Gracijane i Rine (ili Nere, Bjanke i Roze), čak i ako su postojale samo u pričama usamljenih bokeljskih gospi. Uostalom, želji da svoje srce zauvek preda nije odoljela ni sama Boka Kotorska, proglašavajući se nejvestom Jadrana. Oba filma su tiha i meditativna, nalik obali kada ste na njoj jedini ili rijedak gost. Čuje se samo umirujući šum talasa i krici galebova. Da je legenda našla svoje uporište i izvan prčanjske obale, govori i upečatljiv ritam dubrovačke poskočice Linđo u animaciji rediteljke Andrianove koja nije posegla za muzikom kraja iz koga legenda potiče. Tako će tri sestre svenuti čekajući, kao i brojne druge žene sa raznih meridijana, a nada u povratak voljenog postaće dio ženskog literarnog identiteta. Pomenuti nominovani film za Oskara ipak je pravi mali iskorak u ovom arhetipskom obrascu čekanja. Njegove tri junakinje ne čekaju same na obali, one puštaju muškarca u svoj dom, svoj prostor intimnosti koji tada prestaje da bude utočište i postaje prostor ženske igre i napetosti. Zanimljivo je da je Bronzit tu kuću nacrtao prije nego što je saznao za bokeljsku legendu. Zato je bio iznenađen koliko njegov crtež podsjeća na kameni letnjikovac porodice Buća u Prčnju. Kuća je, kako kaže Bašlar, “naš prvi svemir” u kome se sjećanja talože sloj po sloj. Tako i ova neobična palata pored mora, za koju neki tvrde da je pripadala nasljednicima Trifuna Buće, poslovnog čovjeka i diplomate u Dubrovniku, onoj dubrovačkoj poskočici daje umjetničko opravdanje. To je onaj prepoznatljiv odjek geografskih i kulturnih prostora koji su se vijekovima preplitali, u kojima i čekanja i ispraćaji liče jedni na druge. Kuće pored mora koje gledaju na pučinu, za žene pomoraca nisu romantična metafora, već svakodnevni životni ritam odlazaka i dolazaka između kojih protiče život.