Zašto je Crna Gora Siromašna?
2026-03-02 - 07:17
Dobro jutro! U svojoj knjizi iz 2012. godine “Zašto nacije propadaju?”, nobelovci Daron Acemoglu i Džejms Robinson iznose svoju teoriju kojom nam pomažu da razumijemo razlike u prosperitetu među nacijama. Nekoliko sam puta u kolumnama, koristeći njihov analitički okvir, pokušao da sebi i čitaocima objasnim razloge crnogorskih ekonomskih i društvenih neuspjeha, a da se sve ne svodi na lake i popularne odgovore o tome kako nam je za sve krivi istorija, Milo, Srbija ili naša ratnička i lopovska kultura. Danas, nakon što sam drugi put završio čitanje cijele knjige, i malo bolje je razumio, vraćam se na primjer Crne Gore. Ako nemate što pametnije da radite sad – učlanite se u “Deset do Osam” grupu na viberu klikom na ovaj link. Zašto je Crna Gora Siromašna? Prije svega želim da se ogradim, teorija Acemoglua i Robinsona nije apsolutna istina, ali jeste jedan interesantan koncept, koji umnogome objašnjava ono što se dešavalo sa nama i zašto smo kroz istoriju birali da gradimo institucije koje su proizvodile vrlo malo podsticaja građanima da se uključe u ekonomski život, i učine sebe i u konačnici cijelo društvo, bogatim. Najčešće objašnjenje koje čujemo za razlog našeg usuda je to da je Crna Gora mala, planinska, balkanska zemlja, koje je kulturom i istorijski osuđena na spor razvoj. Ali ako istorijski pogledamo Švajcarsku vidimo isto. Mala zemlja, planine, različiti jezici i identiteti, bez mora, pod stalnim pritiskom velikih sila. U srednjem vijeku kao i mi konfederacija ratničkih i surovih plemena. Ali geografija i kultura nijesu presudili. Presudile su institucije: zakon koji važi jednako, opštine koje stvarno odlučuju, porezi pod stalnim nadzorom građana, tržište bez kumova i prijatelja političara na vlasti. Švajcarska nije bogata jer je u pitanju drugačiji i bolji narod od ovog našeg, nego jer je istorijski izgradila sistem u u kojem su rad i inovacija isplativi a rentijerstvo nije primarna ekonomska aktivnost. Pomenuta knjiga kritikuje geografska, kulturna objašnjenja i pokušava da objasni razlike među narpodima uvodeći podjelu na dvije vrsta institucija: inkluzivne i ekstraktivne. Inkluzivne institucije su pravila i organizacije koje šire šanse i štite jednaka pravila za sve—nezavisni sudovi, sigurna svojinska prava, otvorena konkurencija, transparentne javne finansije i politički sistem u kome građani mogu stvarno da utiču na vlast; one podstiču rad, inovacije i dugoročan razvoj. Ekstraktivne institucije rade suprotno: koncentrišu moć i bogatstvo u rukama uske elite, primjenjuju zakon selektivno, dijele monopole i privilegije, koriste državu kao bankomat i koče konkurenciju—mogu kratko stvoriti rast, ali bez inovacija i jednakih pravila na kraju proizvode stagnaciju, nejednakost i odlazak ljudi. Iz ovog sažetka, možete već viđeti koje od dvije vrste institucija bolje paše našem sistemu. I ne samo u posljednjih 40 godina, nego i prije. Ovo objašnjava period vladavine kralja Nikole sa monopolima i namještanjima najbližim krugovima – koncesija, državnih poslova i trgovine resursima. Ovaj analitički okvir objašnjava djelimično i socijalističku Jugoslaviju, koja je uspjela da napravi veliki ekonomski rast, koji nažalost nije pratio razvoj. Socijalizam je najviše omanuo na polju podsticaja. Ljudi nisu imali podsticaj da doprinose u punom kapacitetu, svjesni da će njihov talenat i rad biti bolje cijenjen na drugom mjestu. Iako mnogi gledaju na socijalističku Jugoslaviju kao na Zlatno doba crnogorskog društva i ekonomije, realnost je bila mnogo drugačija. Korupcija političko-bezbjednosne elite, nestašice, recesija bile su redovna pojava, koja je u konačnici i dovela do društvenog i državnog kolapsa. A onda su došle devedesete i imali smo stare komunističke i nove crkveno-nacionalističke elite koje su se utrkivale da zauzmu i to malo stvorene industrijske baze i resursa, koje su blokirale svojom pohlepom i neznanjem. U ekstraktivnim institucijama se sve izdaje i idnajmljuje i živi se od rente. Naš je resurs prostor. Elite su našle investitore spolja koji iznajmljuju ili su kupili prostor, a građani ne treba da služe ničemu drugom sem da opslužuju taj prostor. Nama ne trebaju doktori, inžinjeri i inovatori koji će poboljšavati uslove i kvalitet života građanima. Jer su građani samo sredstvo u ekstrakciji. Institucije koje građane prepoznaju kao resurs, i kreiraju i raspoređuju podsticaje da ti građani rade i inoviraju, su inkluzivne institucije. Za to nam trebaju škole i dobar i pravedan sudski sistem. Zaštita prava, intelektualne svojine. A ne da sa svakom promjenom vlasti štrecamo jesmo li se i kome zamjerili. Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo danas. S poštovanjem, Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).