Zakon apstraktan, a bjekstvo konkretno
2026-02-15 - 06:49
Nijesu ih sagradili prkoseći zajednici. Stvorili su ih uz naš muk. SLUČAJEVI PRAVDE Tamo gdje je zakon lice bez imena, rađa se mit. Crna Gora je plodno tlo za mitove o prestupnicima. Neprevaziđeni smo kada treba romantizovati kriminal. Kad se duboko zagrebe u hajduke i uskoke, umjesto epske pjesme ukaže se goli život obilježen nasiljem. Iza groma nešto ostane a iza rđe ništa. I te stvari... Treba čitati Poslanice Svetoga Petra. Tu se vidi sa čim se naš jedini prosvijećeni vladar borio i shvati da je sveopšta istorija beščašća – kada je osiromašite za „podvige“ naših junačkih predaka – školska lektira namijenjena maloj djeci. Ima toga i u "Besudnoj zemlji" Milovana Đilasa. Istorijski snažno reagujemo na narative nepravde. Sistem je hladan, korumpiran. Pravda je nedostupna. Svaki muškarac ili žena koji se suprotstave sistemu dobijaju auru hrabrosti. To su crnogorski stereotipi. Nema to veze s hrabrošću. To su socijalne projekcije. U liku bjegunca suočavamo se s vlastitim frustracijama. Prestupnik je kanal kroz koji prkosimo autoritetu koji doživljavamo kao nepravedan. Čak i ako je počinio zločin, ako tjera inat institucijama, dio javnosti staje na njegovu stranu. Čitava se Crna Gora sedmicu dana zabavlja raspravljajući da li je Miloš Medenica, koji replicira ljudima iz sektora bezbjednosti, stvaran ili je AI utvara. To nije suština. To je forma. Miloš se javi i sveta tajna bjekstva specijalne tužiteljke Lidije Mitrović simptomi su slabljenja društvenog povjerenja. Kada zakon ne doživljavamo kao pravedan okvir koji sve nas štiti jednako, već kao instrument selektivne sile – bjegunac postaje figura otpora. Tamo gdje je povjerenje u institucije nisko, prestupnici i bjegunci pred pravdom dobijaju mitski oreol. Ne zato što simpatišemo kriminal, nego zato što smo emocionalno distancirani od sistema koji bi ga trebalo sankcionisati. DRAMATURGIJA POTJERE Potjera je drama. Ta drama ima protagoniste, antagoniste i neizvjesnost. Mediji hrane tu dramaturgiju. Nesvjesno gradimo narativ u kojem je bjegunac mudri Odisej, a država troma i priglupa. U arhetipskoj igri mačke i miša publika instinktivno navija za slabijeg. Mi smo u Crnoj Gori usavršili igru. Naš miš zavitlava mačku, a narod mu se divi jer osjeća da je jači. Kliče mišu taman kao da je među njih stigao sa tajna starih mudraca i svetaca a riječi “slobodnoga junaka” prenose se vjerno i originalno. KONFLIKT Velika je muka. S jedne strane želimo sigurnost i red. Istovremeno zavidimo onome ko se usudio da prekrši pravila koja nas svakodnevno ograničavaju. Zakon ne doživljavamo kao moralni autoritet, već kao tehnički instrument sile. Što to govori o nama? Potreba za pravdom jača je od potrebe za pravilima. Ko se u takvom okruženju osjeća kao riba u vodi? Besprizorni predatori. Masovna fascinacija bjeguncima pred pravdom, koja se epidemijski širi ovom zemljom, nije posljedica romantičnog pogleda na kriminal. To je posljedica krize legitimiteta institucija koje bi trebalo da štite i sprovode zakon. To je priča o društvu koje preispituje svoj odnos prema moći. Zakon je apstraktan. Pobuna je konkretna i dramatična. Zato navijamo za pogrešne likove. Ne pitaj da li se M. M. javlja kao stvaran lik ili kao AI utvara. Pitaj: U kom trenutku smo prestali vjerovati da zakon pripada svima nama?